O Novigradu / Povijest /

Jedna od priča o gradskim zidinama

Iako je Novigrad mjesto s tek nešto više od 4.000 stanovnika on danas ima, kao uostalom i u prošla vremena, status grada. Tome u prilog ide povijesna terminologija koja tumači, ogradimo li se sažetim objašnjenjem, da je grad ono mjesto koje je opasano zidinama i ima samostalnu upravu. Novigrad je imao i jedno i drugo. O tome nam govori sačuvani manuskript "Statuto Municipale Decret:, Ter:, Sentenze, Sovrane Ducali, e Conseg: della citta di Cittanova" iz 1754. godine, a sadrži prijepis novigradskog statuta iz 1401. godine. Kao osnovni pravni akt koji uređuje zakonodavni život jedne zajednice i ukupnu pravnu proceduru te jurisdikciju, statut svjedoči o tome da je Novigrad početkom 15. stoljeća imao status grada-komune. Na više mjesta u Statutu se spominju i novigradske zidine te briga gradskih vlasti oko njihova održavanja.

Dakako da su Novigrad i njegove zidine stariji od spomenutog datuma. Uvriježeno je mišljenje kako među istarskim gradovima gotovo da i nema takovoga kojemu su tragovi izranjanja na povijesnu pozornicu obavijeni tolikom maglom i mnogim razmimoilaženjima povjesničara kao što je to slučaj s Novigradom. Geneza Novigrada kao naselja na priobalnom otočiću (tek je u novom vijeku nasipanjem formiran poluotok) i danas nije u potpunosti razriješena. Suvremena je znanost (Cuscito 1997, Ujčić 1997, Jurković-Matejčić 2003) napustila drevne teze koje su poistovjećivale Novigrad s toponimima Emonia ili Emona. Ono što svi suvremeni autori žele naglasiti nesumnjivo je postojanje Novigrada u kasnoj antici i to kao kasnoantičkog kastruma ili castelluma, tj. civilnog naselja s mogućnošću obrane (Matijašić, 2002). Spomenuti autor tvrdnju potkrijepljuje i samim imenom grada koji se u izvorima navodi kao Neapolis, Civitas Nova odnosno Castellum Novas. Usprkos izostanku većih arheoloških istraživanja Marušić (1989) je kasnoantičkom utvrđenom naselju pretpostavio opseg prostiranja pa i urbanistički raster s kojim se uglavnom slažu i drugi autori. Za našu je temu bitno naglasiti da se ovaj radijus jednim manjim dijelom sjeverno i južno od Kopnenih vrata (Porta Terraferma) poklapa s perimetrom do danas sačuvanih gradskih zidina. Ovu arheološki primamljivu okolnost sasvim je jasno naslutio već i Parentin (1974), spominjući antičke korijene tradicije uklapanja crkve (Sv. Duha) u toranj pokraj glavnih gradskih vrata.

Ranosrednjovjekovno razdoblje istarske povijesti upravo se posljednjih godina našlo u središtu velikih interdisciplinarnih istraživačkih aktivnosti kojima su se, uz hrvatske, talijanske i slovenske istraživače pridružili i drugi, osobito francuski stručnjaci. Odavno znani podatak o Novigradu kao središtu rane franačke uprave u kojem je stolovao vojvoda (dux) Ivan, potkrijepljen je novim materijalnim nalazima i upravo senzacionalnom reinterpretacijom arhitekture i skulpture danas župne a nekoć katedralne crkve Sv. Pelagija i njezine kripte (Matejčić, Jurković). Ključni značaj koji je Novigrad, prema svemu sudeći, imao u doba rane karolinške uprave vjerojatno će biti potvrđen i novim nalazima kao i širim zaključcima od onih koji se odnose na dosad analiziranu sakralnu arhitekturu i skulpturu. Tim opažanjima valja pridodati da Novigrad već od ranog srednjeg vijeka bilježi invazije (Hrvati, Saraceni) koje su vjerojatno rezultirale stalnim obnovama i ojačanjima zidina. Iako još stoljećima neće i formalno pripadati Veneciji te će se u borbi za autonomiju, a u savezu s drugim istarskim obalnim gradovima, pokušati oružjem oduprijeti ovoj jadranskoj sili u usponu, Novigrad već na izmaku ranog srednjeg vijeka postupno ulazi u mletačku interesnu sferu. U razvijenom srednjem vijeku Novigrad u vlasti drže razni njemački feudalci a zatim akvilejski patrijarh. Godine 1270. grad se i formalno podvrgnuo Veneciji, što je naravno značilo sukobiti se s Đenovom. Njezine su trupe Novigrad teže poharale krajem 14. stoljeća. Stjecajem povijesnih okolnosti današnji izgled novigradskih zidina gotovo u cijelosti pripada razdoblju mletačke uprave. U malom i gotovo uvijek presiromašnom mletačkom Novigradu (za razliku od Novigrada iz karolinškog doba kada je bio bogato upravno središte) naravno da zidine nisu projektirali Michele ili Gian Girolamo Sanmicheli, Sforza Pallavicini ili netko drugi iz kruga velikana mletačke vojne inženjerije. Djelo je to lokalnih majstora koji su dugo i uporno, nakon razvoja niskih bastiona (bastione, baluardo), na svoj arhaični način podizali i popravljali visoke zidine građene od priklesanog lomljenca s karakterističnom "merlaturom". Uz siromaštvo i inerciju ovdje je zacijelo bila u pitanju i svojevrsna tradicija. U idućim stoljećima bilježimo velike radove izgradnje i popravka zidina koje zorno dokumentiraju grbovi podestata tog razdoblja. Oni su se nalazili a dijelom se još i danas nalaze na gradskim zidinama. U novom vijeku, ponajviše zbog opasnosti od Turaka, podestati nastavljaju s popravkom i izgradnjom sustava novigradskih fortifikacija, što je također dokumentirano značajnim materijalnim ostacima i pisanim izvorima. Iako su težišta Uskočkog i Kandijskog rata bila daleko od Novigrada, ipak je opasnost od pljačkaškog pohoda s mora bila izrazito prisutna. Nesretni Novigrad nije mimoišla ni jedna od spomenutih opasnosti. Osobito je teško stradao u iznenadnoj turskoj provali u grad, koja se zbila 1687. godine. Ovo je razdoblje kulminacije višestoljetnog osiromašenja i depopulacije Novigrada. Malarični grad još je dodatno pogodila kuga pa je stanovništvo svedeno na tridesetak obitelji. U 18. stoljeću dolazi do oporavka, pa se u naselju napokon bilježi značajnija graditeljska aktivnost. Stari se srednjovjekovno - renesansni sklopovi pregrađuju i povezuju u veće barokne cjeline. Posljednju su ulogu zidine odigrale u doba kontinentalne blokade i napoleonskih ratova, kada su Francuzi održavali bateriju pokraj biskupske palače. Nakon toga, sve do najnovijeg doba i prvih konzervatorskih zahvata, one su Novigrađanima služile kao "kamenelom", tj. izvor građevnog materijala za zidanje kuća.

Naravno da bi se o zidinama mogle napisati mnoge priče. Jedna od tih mogla bi govoriti o njima kao najcjelovitjem novigradskom arhitektonskom spomeniku. No prije svih priča, naše zidine svjedoče o vremenu koje je za nama, o bogatoj novigradskoj kulturno-povijesnoj baštini koja ne pripada samo autohtonom prostoru: ispreplitanjem uzajamnih odnosa i utjecaja ona postaje sastavnim dijelom ne samo hrvatskih već i evropskih povijesnih zbivanja. Naposlijetku, zidine govore i o identitetu Novigrada koji, svjestan svoje prošlosti, nastoji sačuvati njezine vrijednosti i značenja za buduća pokoljenja.

Jerica Ziherl
(Integralni tekst objavljen je u knjizi međunarodne asocijacije gradova opasanih zidinama (WTFC))

Foto: Renco Kosinožić ©
 
 

Uvjeti korištenja | Impressum | RSS

Copyright © 2011 Grad Novigrad | La Citta' di Cittanova.