Za vladavine cara Numerijana, u Emoni, gradu u Karniji, življahu veoma bogati i pobožni supružnici Peluzij i Hilarija. Imahu sina jedinca, Pelagija, koga odgajahu u kršćanskoj kreposti. Kada Pelagiju bi sedam godina, povjeriše ga na skrb prezbiteru Uraniju koji se skrivao od progonitelja. Kada dječak napuni dvanaest godina, umrije mu otac, a šest godina potom i majka. Pelagije svoje nasljedstvo - cijelo imanje - razdijeli oslobođenim slugama te odluči živjeti s Uranijem. U njegovoj dvadeset i petoj godini Numerijan stane još okrutnije progoniti kršćane. Obilazeći razne gradove i dajući pogubiti mnoge kršćane, carev punomoćnik, sudac Elvazij, stiže i u Emonu. Ušao je u grad u tri sata izjutra, a već u zoru okupio je mještane i objavio carev ukaz o kažnjavanju smrću svih koji napuste pagansko bogoštovlje. Kada Pelagij ču za to, na Božji se ukaz odluči izjasniti kršćaninom. Elvazij naredi da se on uhiti. Baci ga u tamnicu, a nakon tri dana počne ga saslušavati i mučiti. Pelagija su šibali, tukli metalnim šipkama, čupali mu meso kliještima, trbuh mu polijevali vrelim uljem, valjali ga po razbijenomu staklu. Muke nisu slomile Pelagija, dapače, još je srčanije odgovarao sucu. Uslijedi smrtna osuda. Pelagija odvedoše daleko izvan gradskih zidina i obezglaviše. Prezbiter Uranije s vjernicima je kradom noću odnio truplo i mučenika kršćanski sahranio. Pelagijevo mučeništvo mnoge je obratilo kršćanstvu.

(Prema Rajku Bratožu)